Briljantna dramska spisateljica, Adrienne Kennedy,
napisala je knjigu zvanu
"Ljudi koji su vodili do mojih drama."
A kada bih ja pisala knjigu,
zvala bi se,
"Umjetnici koji su vodili moje izložbe"
jer moj rad,
razumijavanje umjetnosti i razumijevanje kulture,
jest niknulo slijedeći umjetnike,
promatrajući što umjetnik znači
i što oni rade i tko su oni.
Jay Jay iz "Dobrih vremena",
(Pljesak)
značajan za mnoge ljude naravno
zbog "din-a-mita",
ali možda još značajniji
kao prvi, doista, crni umjetnik
na TV-u u udarnom terminu.
Jean-Michel Basquiat,
važan za mene jer je bio
prvi crni umjetnik u stvarnom vremenu
koji mi je pokazao mogućnosti
u koga i u što ću zakoračiti.
Moj cjelokupni projekt je o umjetnosti,
konkretno, o crnim umjetnicima,
vrlo općenito
o načinu na koji umjetnost
može promijeniti način na koji razmišljamo
o kulturi i o sebi.
Moj interes je u umjetnicima
koji razumiju i pišu povijest iznova,
koji misle o sebi
unutar pripovjesti
većeg svijeta umjetnosti,
ali koji su za nas stvorili nova mjesta
koja možemo vidjeti i razumijeti.
Pokazujem ovdje dva umjetnika, Glenna Ligona i Carol Walkera,
dvoje od njih mnogo koji za mene oblikuju
ključna pitanja koja želim prinijeti
svijetu kao kustosica.
Zanimala me ideja
zašto i kako
mogu stvoriti novu priču
i novu pripovjetku u povijesti umjetnosti
i novu pripovjetku u svijetu.
A kako bih napravila to, znala sam
kako moram vidjeti način na koji umjetnici rade,
razumijeti umjetnički studio
kao laboratorij,
onda zamisliti,
ponovno izumiti muzej kao mjesto okupljanja mozgova,
i gledati na izložbu
kao krajnji bijeli papir, postavljajući pitanja
pružati prostor
za promatranje i razmišljanje o odgovorima.
1994. godine,
kada sam bila kustos u Whitney muzeju,
napravila sam izložbu zvanu "Crni muškarac."
To je bilo promatranje raskrižja
rase i spola
u suvremenoj američkoj umjetnosti.
Trebala je izraziti
načine na koji umjetnost
može pružiti prostor za dijalog,
komplicirani dijalog,
dijalog s mnogim, mnogim ulaznim točkama,
i kako bi muzej mogao biti mjesto
za to natjecanje ideja.
Ta izložba je uključila
preko 20 umjetnika
različitih dobi i rasa,
ali svi su promatrali crnačku muževnost
s veoma specifičnog gledišta.
Ono što je bilo značajno u toj izložbi
je način na koji
me uključila u moju ulogu
kao kustosice, kao katalizatora,
za taj dijalog.
Jedna od stvari koja se dogodila
vrlo jasno tijekom te izložbe
je kako sam ja bila suočena s idejom
kako snažne slike mogu biti
i ljudska razumijevanja njih samih i jedni drugih.
Pokazujem vam dva djela, ovo na desnoj strani, od Leona Goluba,
ovo na lijevoj strani od Roberta Colescotta.
I u tijeku izložbe,
koja je bila sporna, kontroverzna,
i naposljetku, za mene,
ona koja mi je promijenila život,
u onom što ja mislim da bi umjetnost mogla biti,
žena je došla do mene u galeriji
kako bi izrazila svoju zabrinutost prirodom
koliko snažne slike mogu biti
i kako razumijemo jedni druge.
I pokazala je na djelo na lijevoj strani
kako bi mi rekla koliko je ta slika problematična,
kako se veže, za nju, za ideju
kako su crnci bili predstavljeni.
I pokazala je na sliku na desnoj strani
kao primjer, meni, neke vrste dostojanstva
koja je trebala biti prikazana
kako bi funkcionirala protiv onih slika u medijima.
Zatim je tim djelima dodjelila rasne identitete,
u osnovi mi govoreći kako je djelo na desnoj strani,
očito, bilo izrađeno od strane crnog umjetnika,
djelo na lijevoj strani, je očito bilo izrađeno od bijelog umjetnika,
a pravi rezultat,
je bio suprotan od toga.
Bob Colescott, Afričko-američki umjetnik,
Leon Golub, bijeli umjetnik.
Poanta toga, za mene, je bila
u tom prostoru, u tom trenutku,
kako sam doista, više od ičega,
htjela shvatiti
kako bi slike mogle funkcionirati, kako bi prikazi mogli funkcionirati
i kako bi umjetnici pružili
prostor veći od onog
koji bi mogli zamisliti u našim svakodnevnim životima
kako bi mogli raditi kroz te slike.
Brzo premotavanje naprijed i završila sam u Harlemu,
dom mnogih crnaca u Americi,
uvelike spiritualno srce
crnačkog iskustva,
doista mjesto gdje je cijela harlemska renesansa postojala.
Harlem sada, neka vrsta objašnjavanja
i razmišljanja o sebi u ovom dijelu stoljeća,
gledajući i nazad i naprijed.
Uvijek kažem kako je Harlem zanimljiva zajednica
jer, za razliku od mnogih drugih mjesta,
razmišlja o sebi u prošlosti, sadašnjosti
i budućnosti u isto vrijeme.
Nitko ne priča o njemu samo u sadašnjosti.
Uvijek je ono što je bio i što može biti.
I razmišljajući o tome,
slijedi moj drugi projekt, moje drugo pitanje koje postavljam.
Može li muzej
biti katalizator u zajednici?
Može li muzej ugostiti umjetnike
i dozvoliti im da budu agenti promjene
kako se zajednice ponovno osmišljavaju?
Ovo je Harlem, zapravo, na 20. siječnj,
razmišlajući o sebi na prekrasan način.
Dakle, sada radim u Studio muzeju u Harlemu,
razmišljajući o izložbama tamo,
razmišljajući o tome što znači
otkriti mogućnosti umjetnosti.
Sada, što to znači nekima od vas?
U nekim slučajevima, znam kako su mnogi od vas
uključeni u kros-kulturalne dijaloge,
uključeni ste u ideje kreativnosti i inovacije.
Razmislite o ulozi koju umjetnici mogu imati u tome.
To je neka vrsta inkubacije i zagovorništva
prema kojoj težim, radeći s mladim, crnim umjetnicima.
Razmislite o umjetnicima, ne kao o pružateljima sadržaja,
iako mogu biti briljantni u tome,
već, ponovno, kao istinski katalizatori.
Muzej Studio je osnovan kasnih 60-ih.
I iznosim ovo jer je važno locirati
ovu praksu u povijesti,
gledati u 1968. godinu,
u taj nevjerojatan povijesni trenutak
i misliti o luku koji se dogodio odonda,
misliti o mogućnostima u kojima svi mi
imamo danas privilegiju stajati,
i zamislite kako je taj muzej
koji je izašao iz trenutka velikog prosvjeda,
i u kojem se toliko radi o
istraživanju povijesti i ostavštine
važnih afričko-američkih umjetnika
povijesti umjetnosti u ovoj zemlji
poput Jacoba Lawrencea, Normana Lewisa,
Romare Beardona.
I zatim, naravno,
dovesti nas do danas.
1975. godine, Mohammed Ali
je održao predavanje na Svučilištu Harvard.
Nakon njegova predavanja, student je ustao i rekao mu,
"Daj nam pjesmu."
A Mohammed Ali je rekao, "Ja, Mi."
Duboka izjava o pojedincu i zajednici,
prostor u kojem sada,
u mom projektu otkrića, o razmišljanju o umjetnicima,
pokušavanju definiranja
što bi mogao biti
kulturni pokret crne umjetnosti 21. stoljeća.
Ono što bi moglo značiti
za kulturalne pokrete posvuda ovog trenutka,
"Ja, Mi" čini se
nevjerojatno predviđajuće
i potpuno važno.
Do ovog trenutka,
specifičan projekt koji je to meni omogućio
su bili nizove izložbi,
sve naslovljene s F,
"Slobodan stil", "Frekvencija" i "Tok",
koji imaju zadatak otkriti
i definirati
mlade, crne umjetnike koji rade u ovom pokretu
za koje čvrsto osjećam
kako će nastaviti s radom tijekom idućih mnogo godina.
Ovi nizovi izložbi
su napravljeni s razlogom
kako bi pokušali i ispitali
ideju što bi značilo
sada, u ovom trenutku u povijesti,
vidjeti umjetnost kao katalizator,
što znači sada, u ovom trenutku u povijesti,
kada definiramo i redefiniramo kulturu,
crnačku kulturu, naročito u mom slučaju,
ali i kulturu, općenito.
Imenovala sam ovu grupu umjetnika
okupljenih oko ideje koju sam postavila tamo vani,
post-crnci.
Doista sam ih htjela definirati
kao umjetnike koji su sada došli i počeli sa svojim radom,
gledajući unatrag na povijest, ali počinjući u ovom trenutku, povijesno.
Doista u ovom smislu otkrića
imam novi set pitanja koja postavljam.
Taj novi set pitanja je:
Što znači, upravo sada,
biti afrički-amerikanac u Americi?
Što umjetničko djelo može reći o tome?
Gdje može postojati muzej
kao mjesto za sve nas
da vodimo ovaj razgovor?
Doista, najuzbudljivije u tome
je razmišljanje o energiji i uzbuđenju
koje mladi umjetnici mogu donijeti.
Njihovi radovi su za mene o,
ne uvijek, već jednostavno
o estetskoj inovaciji
koju njihovi umovi zamišljaju, koju njihove vizije stvaraju
i stavljaju van u svijet,
ali još, možda, važnije,
kroz uzbuđenje zajednice
koje oni stvaraju kao važni glasovi
koji će nam upravo sada dozvoliti da shvatimo našu situaciju,
kao i u budućnosti.
Neprestano sam očarana
načinom na koji
predmet rase
može odvesti sebe na mnoga mjesta
a koja ni ne zamišljamo kao prikladna.
Uvijek sam očarana
načinom na koji su umjetnici voljni
to učiniti u svojim djelima.
To je razlog zbog kojeg promatram umjetnost.
Zato postavljam pitanja o umjetnosti.
Zato radim izložbe.
Sada, ova izložba, kao što sam i rekla,
40 mladih umjetnika u vremenskom periodu od osam godina,
i za mene je to o uzimanju u obzir implikacija.
To je uzimanje u obzir implikacija
o tome što ta generacija ima nama ostalima za reći.
To je uzimanje u obzir onoga što znači za te umjetnike
da budu vani u svijetu, kako njihovi radovi putuju,
ali i u njihovim zajednicama,
kao ljudi koji vide i razmišljaju
o problemima s kojima smo suočeni.
Radi se i o razmišljanju o
kreativnom duhu i njegovanju istog.
I zamislite, naročito u urbanoj Americi,
o njegovanju duha.
Sada, gdje, možda, to završava?
Za mene, radi se o ponovnom osmišljavanju
tog kulturalnog diskursa u međunarodnom kontekstu.
Dakle, posljednja iteracija ovog projekta
je nazvana "Tok",
s idejom stvaranja
stvarne mreže
umjetnika diljem svijeta,
doista gledanje, ne toliko
iz Harlema i prema van, već gledanje poprijeko.
A "Tok" je promatrao umjetnike koji su svi rođeni na afričkom kontinentu.
I kako mnogi od nas misle o tom kontinentu
i misle o tome što znači
za sve nas u 21. stoljeću,
počela sam kako gledanje
kroz umjetnike, kroz umjetnička djela
i zamišljanje što nam mogu reći o budućnosti,
što nam govore o našoj budućnosti
i što stvaraju na svoj način u pogledu
pružanja nam te velike prilike promatranja
kako kontinent niče kao dio
našeg većeg dijaloga.
Dakle, što otkrivam
kada promatram umjetnička djela?
O čemu razmišljam
kada razmišljam o umjetnosti?
Osjećam kako privilegija koju sam imala kao kustos
nije samo otkrivanje novih radova,
otkrivanje uzbudljivih radova,
već, uistinu,
ono što sam otkrila o sebi
i što mogu ponuditi
u prostoru izložbe,
pričanje o ljepoti, pričanje o moći,
pričanje o nama samima,
i pričati jedni s drugima.
To je ono zbog čega se budim svaki dan
i želim razmišljati o
ovoj generaciji crnih umjetnika i umjetnika diljem svijeta.
Hvala vam.