Briljantna dramska spisateljica, Adrienne Kennedy, napisala je knjigu zvanu "Ljudi koji su vodili do mojih drama." A kada bih ja pisala knjigu, zvala bi se, "Umjetnici koji su vodili moje izložbe" jer moj rad, razumijavanje umjetnosti i razumijevanje kulture, jest niknulo slijedeći umjetnike, promatrajući što umjetnik znači i što oni rade i tko su oni. Jay Jay iz "Dobrih vremena", (Pljesak) značajan za mnoge ljude naravno zbog "din-a-mita", ali možda još značajniji kao prvi, doista, crni umjetnik na TV-u u udarnom terminu. Jean-Michel Basquiat, važan za mene jer je bio prvi crni umjetnik u stvarnom vremenu koji mi je pokazao mogućnosti u koga i u što ću zakoračiti. Moj cjelokupni projekt je o umjetnosti, konkretno, o crnim umjetnicima, vrlo općenito o načinu na koji umjetnost može promijeniti način na koji razmišljamo o kulturi i o sebi. Moj interes je u umjetnicima koji razumiju i pišu povijest iznova, koji misle o sebi unutar pripovjesti većeg svijeta umjetnosti, ali koji su za nas stvorili nova mjesta koja možemo vidjeti i razumijeti. Pokazujem ovdje dva umjetnika, Glenna Ligona i Carol Walkera, dvoje od njih mnogo koji za mene oblikuju ključna pitanja koja želim prinijeti svijetu kao kustosica. Zanimala me ideja zašto i kako mogu stvoriti novu priču i novu pripovjetku u povijesti umjetnosti i novu pripovjetku u svijetu. A kako bih napravila to, znala sam kako moram vidjeti način na koji umjetnici rade, razumijeti umjetnički studio kao laboratorij, onda zamisliti, ponovno izumiti muzej kao mjesto okupljanja mozgova, i gledati na izložbu kao krajnji bijeli papir, postavljajući pitanja pružati prostor za promatranje i razmišljanje o odgovorima. 1994. godine, kada sam bila kustos u Whitney muzeju, napravila sam izložbu zvanu "Crni muškarac." To je bilo promatranje raskrižja rase i spola u suvremenoj američkoj umjetnosti. Trebala je izraziti načine na koji umjetnost može pružiti prostor za dijalog, komplicirani dijalog, dijalog s mnogim, mnogim ulaznim točkama, i kako bi muzej mogao biti mjesto za to natjecanje ideja. Ta izložba je uključila preko 20 umjetnika različitih dobi i rasa, ali svi su promatrali crnačku muževnost s veoma specifičnog gledišta. Ono što je bilo značajno u toj izložbi je način na koji me uključila u moju ulogu kao kustosice, kao katalizatora, za taj dijalog. Jedna od stvari koja se dogodila vrlo jasno tijekom te izložbe je kako sam ja bila suočena s idejom kako snažne slike mogu biti i ljudska razumijevanja njih samih i jedni drugih. Pokazujem vam dva djela, ovo na desnoj strani, od Leona Goluba, ovo na lijevoj strani od Roberta Colescotta. I u tijeku izložbe, koja je bila sporna, kontroverzna, i naposljetku, za mene, ona koja mi je promijenila život, u onom što ja mislim da bi umjetnost mogla biti, žena je došla do mene u galeriji kako bi izrazila svoju zabrinutost prirodom koliko snažne slike mogu biti i kako razumijemo jedni druge. I pokazala je na djelo na lijevoj strani kako bi mi rekla koliko je ta slika problematična, kako se veže, za nju, za ideju kako su crnci bili predstavljeni. I pokazala je na sliku na desnoj strani kao primjer, meni, neke vrste dostojanstva koja je trebala biti prikazana kako bi funkcionirala protiv onih slika u medijima. Zatim je tim djelima dodjelila rasne identitete, u osnovi mi govoreći kako je djelo na desnoj strani, očito, bilo izrađeno od strane crnog umjetnika, djelo na lijevoj strani, je očito bilo izrađeno od bijelog umjetnika, a pravi rezultat, je bio suprotan od toga. Bob Colescott, Afričko-američki umjetnik, Leon Golub, bijeli umjetnik. Poanta toga, za mene, je bila u tom prostoru, u tom trenutku, kako sam doista, više od ičega, htjela shvatiti kako bi slike mogle funkcionirati, kako bi prikazi mogli funkcionirati i kako bi umjetnici pružili prostor veći od onog koji bi mogli zamisliti u našim svakodnevnim životima kako bi mogli raditi kroz te slike. Brzo premotavanje naprijed i završila sam u Harlemu, dom mnogih crnaca u Americi, uvelike spiritualno srce crnačkog iskustva, doista mjesto gdje je cijela harlemska renesansa postojala. Harlem sada, neka vrsta objašnjavanja i razmišljanja o sebi u ovom dijelu stoljeća, gledajući i nazad i naprijed. Uvijek kažem kako je Harlem zanimljiva zajednica jer, za razliku od mnogih drugih mjesta, razmišlja o sebi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u isto vrijeme. Nitko ne priča o njemu samo u sadašnjosti. Uvijek je ono što je bio i što može biti. I razmišljajući o tome, slijedi moj drugi projekt, moje drugo pitanje koje postavljam. Može li muzej biti katalizator u zajednici? Može li muzej ugostiti umjetnike i dozvoliti im da budu agenti promjene kako se zajednice ponovno osmišljavaju? Ovo je Harlem, zapravo, na 20. siječnj, razmišlajući o sebi na prekrasan način. Dakle, sada radim u Studio muzeju u Harlemu, razmišljajući o izložbama tamo, razmišljajući o tome što znači otkriti mogućnosti umjetnosti. Sada, što to znači nekima od vas? U nekim slučajevima, znam kako su mnogi od vas uključeni u kros-kulturalne dijaloge, uključeni ste u ideje kreativnosti i inovacije. Razmislite o ulozi koju umjetnici mogu imati u tome. To je neka vrsta inkubacije i zagovorništva prema kojoj težim, radeći s mladim, crnim umjetnicima. Razmislite o umjetnicima, ne kao o pružateljima sadržaja, iako mogu biti briljantni u tome, već, ponovno, kao istinski katalizatori. Muzej Studio je osnovan kasnih 60-ih. I iznosim ovo jer je važno locirati ovu praksu u povijesti, gledati u 1968. godinu, u taj nevjerojatan povijesni trenutak i misliti o luku koji se dogodio odonda, misliti o mogućnostima u kojima svi mi imamo danas privilegiju stajati, i zamislite kako je taj muzej koji je izašao iz trenutka velikog prosvjeda, i u kojem se toliko radi o istraživanju povijesti i ostavštine važnih afričko-američkih umjetnika povijesti umjetnosti u ovoj zemlji poput Jacoba Lawrencea, Normana Lewisa, Romare Beardona. I zatim, naravno, dovesti nas do danas. 1975. godine, Mohammed Ali je održao predavanje na Svučilištu Harvard. Nakon njegova predavanja, student je ustao i rekao mu, "Daj nam pjesmu." A Mohammed Ali je rekao, "Ja, Mi." Duboka izjava o pojedincu i zajednici, prostor u kojem sada, u mom projektu otkrića, o razmišljanju o umjetnicima, pokušavanju definiranja što bi mogao biti kulturni pokret crne umjetnosti 21. stoljeća. Ono što bi moglo značiti za kulturalne pokrete posvuda ovog trenutka, "Ja, Mi" čini se nevjerojatno predviđajuće i potpuno važno. Do ovog trenutka, specifičan projekt koji je to meni omogućio su bili nizove izložbi, sve naslovljene s F, "Slobodan stil", "Frekvencija" i "Tok", koji imaju zadatak otkriti i definirati mlade, crne umjetnike koji rade u ovom pokretu za koje čvrsto osjećam kako će nastaviti s radom tijekom idućih mnogo godina. Ovi nizovi izložbi su napravljeni s razlogom kako bi pokušali i ispitali ideju što bi značilo sada, u ovom trenutku u povijesti, vidjeti umjetnost kao katalizator, što znači sada, u ovom trenutku u povijesti, kada definiramo i redefiniramo kulturu, crnačku kulturu, naročito u mom slučaju, ali i kulturu, općenito. Imenovala sam ovu grupu umjetnika okupljenih oko ideje koju sam postavila tamo vani, post-crnci. Doista sam ih htjela definirati kao umjetnike koji su sada došli i počeli sa svojim radom, gledajući unatrag na povijest, ali počinjući u ovom trenutku, povijesno. Doista u ovom smislu otkrića imam novi set pitanja koja postavljam. Taj novi set pitanja je: Što znači, upravo sada, biti afrički-amerikanac u Americi? Što umjetničko djelo može reći o tome? Gdje može postojati muzej kao mjesto za sve nas da vodimo ovaj razgovor? Doista, najuzbudljivije u tome je razmišljanje o energiji i uzbuđenju koje mladi umjetnici mogu donijeti. Njihovi radovi su za mene o, ne uvijek, već jednostavno o estetskoj inovaciji koju njihovi umovi zamišljaju, koju njihove vizije stvaraju i stavljaju van u svijet, ali još, možda, važnije, kroz uzbuđenje zajednice koje oni stvaraju kao važni glasovi koji će nam upravo sada dozvoliti da shvatimo našu situaciju, kao i u budućnosti. Neprestano sam očarana načinom na koji predmet rase može odvesti sebe na mnoga mjesta a koja ni ne zamišljamo kao prikladna. Uvijek sam očarana načinom na koji su umjetnici voljni to učiniti u svojim djelima. To je razlog zbog kojeg promatram umjetnost. Zato postavljam pitanja o umjetnosti. Zato radim izložbe. Sada, ova izložba, kao što sam i rekla, 40 mladih umjetnika u vremenskom periodu od osam godina, i za mene je to o uzimanju u obzir implikacija. To je uzimanje u obzir implikacija o tome što ta generacija ima nama ostalima za reći. To je uzimanje u obzir onoga što znači za te umjetnike da budu vani u svijetu, kako njihovi radovi putuju, ali i u njihovim zajednicama, kao ljudi koji vide i razmišljaju o problemima s kojima smo suočeni. Radi se i o razmišljanju o kreativnom duhu i njegovanju istog. I zamislite, naročito u urbanoj Americi, o njegovanju duha. Sada, gdje, možda, to završava? Za mene, radi se o ponovnom osmišljavanju tog kulturalnog diskursa u međunarodnom kontekstu. Dakle, posljednja iteracija ovog projekta je nazvana "Tok", s idejom stvaranja stvarne mreže umjetnika diljem svijeta, doista gledanje, ne toliko iz Harlema i prema van, već gledanje poprijeko. A "Tok" je promatrao umjetnike koji su svi rođeni na afričkom kontinentu. I kako mnogi od nas misle o tom kontinentu i misle o tome što znači za sve nas u 21. stoljeću, počela sam kako gledanje kroz umjetnike, kroz umjetnička djela i zamišljanje što nam mogu reći o budućnosti, što nam govore o našoj budućnosti i što stvaraju na svoj način u pogledu pružanja nam te velike prilike promatranja kako kontinent niče kao dio našeg većeg dijaloga. Dakle, što otkrivam kada promatram umjetnička djela? O čemu razmišljam kada razmišljam o umjetnosti? Osjećam kako privilegija koju sam imala kao kustos nije samo otkrivanje novih radova, otkrivanje uzbudljivih radova, već, uistinu, ono što sam otkrila o sebi i što mogu ponuditi u prostoru izložbe, pričanje o ljepoti, pričanje o moći, pričanje o nama samima, i pričati jedni s drugima. To je ono zbog čega se budim svaki dan i želim razmišljati o ovoj generaciji crnih umjetnika i umjetnika diljem svijeta. Hvala vam.