Brilijantna dramaturginja, Adrijen Kenedi,
je napisala delo
"Ljudi koji su doveli do mojih predstava".
Ako bih ja napisala delo,
zvalo bi se:
"Umetnici koji su doveli do mojih izložbi"
jer je moj rad,
kroz razumevanje umetnosti i kulture,
proizašao tako što sam ja pratila umetnike
uzimajući u obzir
šta to znači biti umetnik,
šta oni rade i ko su oni.
Dž.Dž. iz serije "Dobra vremena",
(Aplauz)
drugim ljudima poznat
po svojoj frazi "dinamit",
ali možda značajniji
kao prvi, pravi crni umetnik
u udarnom terminu na TV-u.
Žan-Mišel Baskijat,
meni bitan jer je bio
prvi crni umetnik u stvarnom životu
koji mi je pokazao mogućnosti onoga
u šta sam tada zakoračila.
Moj ceo projekat je o umetnosti,
preciznije o crnim umetnicima,
a generalno
o načinu na koji umetnost
može da promeni naše razmišljanje
o kulturi i nama samima.
Mene zanimaju umetnici
koji razumeju i ponovo oblikuju istoriju,
koji razmišljaju o sebi
u okviru diskursa
koji je veći od sveta umetnosti,
ali koji su stvorili i nova mesta
koja možemo da vidimo i razumemo.
Prikazujem vam dva umetnika:
Glena Ligona i Kerol Voker,
dvoje od mnogih drugih koji za mene
stvarno formiraju
suštinska pitanja koja sam ja, kao kustos,
htela da stavim u prvi plan.
Mene je zanimala ideja
toga kako i zašto
bih mogla da stvorim novu priču,
novi narativ u istoriji umetnosti
i novi narativ u svetu.
Kako bih to uradila, znala sam
da sam morala da vidim
kako umetnici rade,
shvatim studio umetnika
kao laboratoriju,
i zamislim
muzej kao ekspertnu instituciju,
a izložbe
kao beli papir, postavljanjem pitanja
i stvaranjem prostora
kako bi se pronašli odgovori.
Godine 1994.
kada sam bila kustos u muzeju Vitni,
napravila sam izložbu "Crni muškarac".
Obrađivala je ukrštanje
rase i pola
u savremenoj američkoj umetnosti.
Težila je da izrazi
način na koji umetnost
može da stvori prostor za dijalog -
komplikovan dijalog,
dijalog sa mnogo tačaka gledišta -
i kako muzej može da bude prostor
za borbu ovih ideja.
Izložba je uključila
preko 20 umetnika
razne dobi i rasa,
ali se fokusirala na crnačku muškost
iz posebne perspektive.
Ono što je bilo bitno u ovoj izložbi
je bio način na koji
me je ona angažovala u ulozi
kustosa i pokretača
ovog dijaloga.
Ono što je bilo veoma upečatljivo
u toku ove izložbe
je činjenica da sam se sučelila sa idejom
koliko jake slike mogu da budu
u ljudskom razumevanju sebe i drugih.
Ovo su dva rada. Sa desne strane
je delo Leona Goluba,
a sa leve delo Roberta Kolskota.
U toku izložbe,
koja je bila sporna i kontroverzna,
i za mene je predstavljala
životnu prekretnicu
u mom poimanju onoga
što bi umetnost mogla da bude,
jedna žena mi je prišla u galeriji
kako bi izrazila zabrinutost oko toga
kako jake neke slike mogu da budu
i kako mi razumemo jedni druge.
Uperila je prstom na delo sa leve strane
i rekla mi je
kako je ova slika problematična
jer je, po njoj, ona prikazivala
kako su crnci bili predstavljani.
Onda je pokazala sliku sa desne strane
i istakla da je to primer dostojanstva
koje treba da se prenese
kako bi delovalo protiv slika iz medija.
Onda je ovim slikama
dodelila rasne identitete,
rekavši mi da je delo sa desne strane
očigledno naslikao crni umetnik,
a delo sa leve belac.
Međutim, stvar
je obrnuta:
Bob Kolskot, afro-američki umetnik;
Leon Golub, belac.
U tom prostoru i trenutku
za mene je poenta
toga bila ta
da sam više od svega
želela da shvatim
kako slike mogu da funkcionišu
i kako su zapravo funkcionisale
i kako umetnici snabdevaju
prostor veći
od onog kog mi zamišljamo
u svakodnevnom životu
kako bismo interpretirali ove slike.
Motamo film unapred i sada sam u Harlemu,
domu mnogih Afro-amerikanaca,
u takoreći, vidovitom srcu
crnačkog iskustva.
Ovo je mesto gde je postojala
harlemska renesansa.
Harlem danas objašnjava
i razmišlja o sebi u ovom delu veka,
gledajući unazad i unapred...
Uvek kažem da je Harlem
zanimljiva zajednica
jer, za razliku od drugih mesta,
on razmišlja o sebi u prošlosti,
sadašnjosti
i budućnosti u isto vreme.
Niko o njemu ne priča
isključivo u sadašnjosti
nego u kontekstu šta je on bio
i šta može biti.
Razmišljajući o tome,
moj drugi projekat, drugo pitanje je:
može li muzej da bude
pokretač u jednoj zajednici?
Može li muzej da pruži utočište umetnicima
i dozvoli im da budu agenti promene
dok se zajednice menjaju?
Ovo je Harlem 20. januara,
koji razmišlja o sebi na divan način.
Sada radim u muzeju Studio u Harlemu
i razmišljam o izložbama tamo,
razmišljam o tome šta znači
otkriti potencijal u umetnosti.
Šta ovo znači za neke od vas?
U nekim slučajevima,
znam da su mnogi od vas
uključeni u međukulturalne dijaloge,
bavite se idejama kreativnosti
i inovacija.
Pomislite o ulozi koju umetnici
mogu da igraju u tome -
to je vrsta inkubacije i predstavništva
prema kojoj ja delujem,
sarađujući sa mladim, crnim umetnicima.
Mislite o umetnicima
ne kao o proizvođačima sadržaja,
iako oni mogu da budu briljantni u tome,
nego kao o pravim pokretačima.
Muzej Studio je osnovan krajem '60-ih.
Ovo govorim jer mi je bitno
da pozicioniram
ovu praksu u istoriji.
Setite se 1968.
ovog neverovatnog istorijskog trenutka
i pomislite o zakrivini
koja se desila od tada,
pomislite o mogućnostima
koje su nam dostupne danas
i zamislite da je ovaj muzej
koji se rodio u trenutku velikog protesta
koji se puno ticao
ispitivanja istorije i nasleđa
bitnih afro-američkih umetnika
za istoriju umetnosti ove zemlje,
poput Džejkoba Lorensa, Normana Luisa,
Romera Birdena.
Naravno, sada
dolazimo do sadašnjosti.
Godine 1975. Muhamed Ali
je održao predavanje na Harvardu.
Posle ovog predavanja,
jedan student je ustao i rekao mu:
"Date nam pesmu."
A Muhamed Ali je rekao: "Ja i mi."
Vrlo snažna poruka
o individualnosti i zajednici,
prostoru u kome sada
u mom projektu otkrića
promišljanja umetnika,
pokušaja da se definiše
šta bi to mogao biti
crnački umetničko-kulturalni pokret
21. veka,
šta bi to moglo da znači
za kulturne pokrete u ovom trenutku.
"Ja i mi" ima
vidovita svojstva
i itekako je bitno.
Do sada,
projekti koji su
ovo omogućili za mene
je niz izložbi, naslovljene
Slobodan stil, Učestalost, Tok
koje teže da otkriju
i definišu
mlade, crne umetnike u ovom trenutku
za koje smatram
da će nastaviti da rade još mnogo godina.
Ovaj niz izložbi
je specifično napravljen
kako bi se stavila pod upitnik
ideja toga šta bi značilo
u ovoj tački u istoriji
videti umetnost kao pokretač;
šta u ovoj tački u istoriji znači,
dok mi pokušavamo da definišemo
i redefinišemo kulturu,
u mom slučaju crnačku kulturu,
ali i kulturu u širem smislu.
Na osnovu ideje koju sam ja istakla
nazvala sam ovu grupu umetnika
post-crnački umetnici.
Htela sam time da definišem
umetnike koji su došli
i počeli sa svojim radom sada
gledajući u prošlost,
ali počevši u sadašnjosti.
Kroz ovaj osećaj otkrića
imam novi niz pitanja.
Taj novi niz je:
šta u ovom trenutku znači
biti Afro-amerikanac u Americi?
Šta umetnička dela kažu o ovome?
Gde muzej može da postoji
kao mesto
gde svi možemo da vodimo ovaj razgovor?
Najuzbudljiviji deo u ovome
je energija i uzbuđenje
koje mladi umetnici unose.
Njihovi radovi, za mene,
nisu uvek samo
o estetskoj inovaciji
koju njihovi umovi mogu da zamisle,
i njihove vizije stvore
i predstave svetu,
nego je, još važnije, možda,
uzbuđenje u zajednici
koje stvaraju kao važni glasovi
koji bi nam dozvolili
da razumemo našu situaciju sada
kao i u budućnosti.
Uvek me oduševi
način na koji
se tema rase
može naći na mnogim mestima
za koje ne možemo ni zamisliti.
Uvek me oduševi
način na koji su umetnici spremni
da to urade u svom radu.
Zato ja gledam prema umetnosti.
Zato ja postavljam pitanja umetnosti.
Zato ja organizujem izložbe.
Kao što sam rekla,
u ovoj izložbi je učestvovalo
40 mladih umetnika u periodu
od osam godina,
i za mene se ona tiče implikacija;
implikacija o tome
šta ova generacija ima da kaže nama.
Tiče se toga šta ovim umetnicima znači
biti u svetu, jer njihovi radovi putuju,
ali i u zajednicama,
jer su oni ljudi koji gledaju
i razmišljaju
o stvarima sa kojima se i mi susrećemo.
Ona se tiče razmišljanja
o kreativnom duhu i negovanju istog
i zamišljanju, pogotovo u urbanoj Americi,
o negovanju tog duha.
Kuda sve ovo vodi?
Za mene, do novog zamišljanja
kulturalnog diskursa
u međunarodnom kontekstu.
Zadnja faza ovog projekta
se zove Tok,
čija je ideja stvaranje
prave mreže
umetnika širom sveta
koji ne gledaju samo
iz Harlema ka napolje,
nego gledaju kroz sve delove,
a Tok gleda na umetnike
koji su se rodili u Africi.
Dok mnogi od nas razmišljaju
o tom kontinentu
i razmišljaju o tome šta nam on znači
u 21. veku,
ja sam počela da gledam
kroz umetnike, kroz radove
i zamišljam šta nam oni
mogu reći o budućnosti,
šta nam govore o našoj budućnosti
i šta mogu da stvore u smislu
kroz poziv za ovu veliku mogućnost
da gledamo
kako ovaj kontinent izranja
kao deo većeg dijaloga.
Šta ja otkrivam
dok gledam dela?
O čemu razmišljam
kada mislim o umetnosti?
Osećam da privilegija koju imam kao kustos
nije samo vezana za otkrivanje novih dela,
otkrivanje uzbudljivih dela.
Više je vezana
za otkrivanje sebe same
i onoga što mogu da ponudim
u prostoru izložbi,
kako bih pričala o lepoti, o moći,
kako bismo pričali o sebi
i jedni sa drugima.
To me diže iz kreveta svaki dan
i želja da razmišljam
o ovoj generaciji crnih umetnika
i umetnika širom sveta.
Hvala. (Aplauz)