Brilijantna dramaturginja, Adrijen Kenedi, je napisala delo "Ljudi koji su doveli do mojih predstava". Ako bih ja napisala delo, zvalo bi se: "Umetnici koji su doveli do mojih izložbi" jer je moj rad, kroz razumevanje umetnosti i kulture, proizašao tako što sam ja pratila umetnike uzimajući u obzir šta to znači biti umetnik, šta oni rade i ko su oni. Dž.Dž. iz serije "Dobra vremena", (Aplauz) drugim ljudima poznat po svojoj frazi "dinamit", ali možda značajniji kao prvi, pravi crni umetnik u udarnom terminu na TV-u. Žan-Mišel Baskijat, meni bitan jer je bio prvi crni umetnik u stvarnom životu koji mi je pokazao mogućnosti onoga u šta sam tada zakoračila. Moj ceo projekat je o umetnosti, preciznije o crnim umetnicima, a generalno o načinu na koji umetnost može da promeni naše razmišljanje o kulturi i nama samima. Mene zanimaju umetnici koji razumeju i ponovo oblikuju istoriju, koji razmišljaju o sebi u okviru diskursa koji je veći od sveta umetnosti, ali koji su stvorili i nova mesta koja možemo da vidimo i razumemo. Prikazujem vam dva umetnika: Glena Ligona i Kerol Voker, dvoje od mnogih drugih koji za mene stvarno formiraju suštinska pitanja koja sam ja, kao kustos, htela da stavim u prvi plan. Mene je zanimala ideja toga kako i zašto bih mogla da stvorim novu priču, novi narativ u istoriji umetnosti i novi narativ u svetu. Kako bih to uradila, znala sam da sam morala da vidim kako umetnici rade, shvatim studio umetnika kao laboratoriju, i zamislim muzej kao ekspertnu instituciju, a izložbe kao beli papir, postavljanjem pitanja i stvaranjem prostora kako bi se pronašli odgovori. Godine 1994. kada sam bila kustos u muzeju Vitni, napravila sam izložbu "Crni muškarac". Obrađivala je ukrštanje rase i pola u savremenoj američkoj umetnosti. Težila je da izrazi način na koji umetnost može da stvori prostor za dijalog - komplikovan dijalog, dijalog sa mnogo tačaka gledišta - i kako muzej može da bude prostor za borbu ovih ideja. Izložba je uključila preko 20 umetnika razne dobi i rasa, ali se fokusirala na crnačku muškost iz posebne perspektive. Ono što je bilo bitno u ovoj izložbi je bio način na koji me je ona angažovala u ulozi kustosa i pokretača ovog dijaloga. Ono što je bilo veoma upečatljivo u toku ove izložbe je činjenica da sam se sučelila sa idejom koliko jake slike mogu da budu u ljudskom razumevanju sebe i drugih. Ovo su dva rada. Sa desne strane je delo Leona Goluba, a sa leve delo Roberta Kolskota. U toku izložbe, koja je bila sporna i kontroverzna, i za mene je predstavljala životnu prekretnicu u mom poimanju onoga što bi umetnost mogla da bude, jedna žena mi je prišla u galeriji kako bi izrazila zabrinutost oko toga kako jake neke slike mogu da budu i kako mi razumemo jedni druge. Uperila je prstom na delo sa leve strane i rekla mi je kako je ova slika problematična jer je, po njoj, ona prikazivala kako su crnci bili predstavljani. Onda je pokazala sliku sa desne strane i istakla da je to primer dostojanstva koje treba da se prenese kako bi delovalo protiv slika iz medija. Onda je ovim slikama dodelila rasne identitete, rekavši mi da je delo sa desne strane očigledno naslikao crni umetnik, a delo sa leve belac. Međutim, stvar je obrnuta: Bob Kolskot, afro-američki umetnik; Leon Golub, belac. U tom prostoru i trenutku za mene je poenta toga bila ta da sam više od svega želela da shvatim kako slike mogu da funkcionišu i kako su zapravo funkcionisale i kako umetnici snabdevaju prostor veći od onog kog mi zamišljamo u svakodnevnom životu kako bismo interpretirali ove slike. Motamo film unapred i sada sam u Harlemu, domu mnogih Afro-amerikanaca, u takoreći, vidovitom srcu crnačkog iskustva. Ovo je mesto gde je postojala harlemska renesansa. Harlem danas objašnjava i razmišlja o sebi u ovom delu veka, gledajući unazad i unapred... Uvek kažem da je Harlem zanimljiva zajednica jer, za razliku od drugih mesta, on razmišlja o sebi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u isto vreme. Niko o njemu ne priča isključivo u sadašnjosti nego u kontekstu šta je on bio i šta može biti. Razmišljajući o tome, moj drugi projekat, drugo pitanje je: može li muzej da bude pokretač u jednoj zajednici? Može li muzej da pruži utočište umetnicima i dozvoli im da budu agenti promene dok se zajednice menjaju? Ovo je Harlem 20. januara, koji razmišlja o sebi na divan način. Sada radim u muzeju Studio u Harlemu i razmišljam o izložbama tamo, razmišljam o tome šta znači otkriti potencijal u umetnosti. Šta ovo znači za neke od vas? U nekim slučajevima, znam da su mnogi od vas uključeni u međukulturalne dijaloge, bavite se idejama kreativnosti i inovacija. Pomislite o ulozi koju umetnici mogu da igraju u tome - to je vrsta inkubacije i predstavništva prema kojoj ja delujem, sarađujući sa mladim, crnim umetnicima. Mislite o umetnicima ne kao o proizvođačima sadržaja, iako oni mogu da budu briljantni u tome, nego kao o pravim pokretačima. Muzej Studio je osnovan krajem '60-ih. Ovo govorim jer mi je bitno da pozicioniram ovu praksu u istoriji. Setite se 1968. ovog neverovatnog istorijskog trenutka i pomislite o zakrivini koja se desila od tada, pomislite o mogućnostima koje su nam dostupne danas i zamislite da je ovaj muzej koji se rodio u trenutku velikog protesta koji se puno ticao ispitivanja istorije i nasleđa bitnih afro-američkih umetnika za istoriju umetnosti ove zemlje, poput Džejkoba Lorensa, Normana Luisa, Romera Birdena. Naravno, sada dolazimo do sadašnjosti. Godine 1975. Muhamed Ali je održao predavanje na Harvardu. Posle ovog predavanja, jedan student je ustao i rekao mu: "Date nam pesmu." A Muhamed Ali je rekao: "Ja i mi." Vrlo snažna poruka o individualnosti i zajednici, prostoru u kome sada u mom projektu otkrića promišljanja umetnika, pokušaja da se definiše šta bi to mogao biti crnački umetničko-kulturalni pokret 21. veka, šta bi to moglo da znači za kulturne pokrete u ovom trenutku. "Ja i mi" ima vidovita svojstva i itekako je bitno. Do sada, projekti koji su ovo omogućili za mene je niz izložbi, naslovljene Slobodan stil, Učestalost, Tok koje teže da otkriju i definišu mlade, crne umetnike u ovom trenutku za koje smatram da će nastaviti da rade još mnogo godina. Ovaj niz izložbi je specifično napravljen kako bi se stavila pod upitnik ideja toga šta bi značilo u ovoj tački u istoriji videti umetnost kao pokretač; šta u ovoj tački u istoriji znači, dok mi pokušavamo da definišemo i redefinišemo kulturu, u mom slučaju crnačku kulturu, ali i kulturu u širem smislu. Na osnovu ideje koju sam ja istakla nazvala sam ovu grupu umetnika post-crnački umetnici. Htela sam time da definišem umetnike koji su došli i počeli sa svojim radom sada gledajući u prošlost, ali počevši u sadašnjosti. Kroz ovaj osećaj otkrića imam novi niz pitanja. Taj novi niz je: šta u ovom trenutku znači biti Afro-amerikanac u Americi? Šta umetnička dela kažu o ovome? Gde muzej može da postoji kao mesto gde svi možemo da vodimo ovaj razgovor? Najuzbudljiviji deo u ovome je energija i uzbuđenje koje mladi umetnici unose. Njihovi radovi, za mene, nisu uvek samo o estetskoj inovaciji koju njihovi umovi mogu da zamisle, i njihove vizije stvore i predstave svetu, nego je, još važnije, možda, uzbuđenje u zajednici koje stvaraju kao važni glasovi koji bi nam dozvolili da razumemo našu situaciju sada kao i u budućnosti. Uvek me oduševi način na koji se tema rase može naći na mnogim mestima za koje ne možemo ni zamisliti. Uvek me oduševi način na koji su umetnici spremni da to urade u svom radu. Zato ja gledam prema umetnosti. Zato ja postavljam pitanja umetnosti. Zato ja organizujem izložbe. Kao što sam rekla, u ovoj izložbi je učestvovalo 40 mladih umetnika u periodu od osam godina, i za mene se ona tiče implikacija; implikacija o tome šta ova generacija ima da kaže nama. Tiče se toga šta ovim umetnicima znači biti u svetu, jer njihovi radovi putuju, ali i u zajednicama, jer su oni ljudi koji gledaju i razmišljaju o stvarima sa kojima se i mi susrećemo. Ona se tiče razmišljanja o kreativnom duhu i negovanju istog i zamišljanju, pogotovo u urbanoj Americi, o negovanju tog duha. Kuda sve ovo vodi? Za mene, do novog zamišljanja kulturalnog diskursa u međunarodnom kontekstu. Zadnja faza ovog projekta se zove Tok, čija je ideja stvaranje prave mreže umetnika širom sveta koji ne gledaju samo iz Harlema ka napolje, nego gledaju kroz sve delove, a Tok gleda na umetnike koji su se rodili u Africi. Dok mnogi od nas razmišljaju o tom kontinentu i razmišljaju o tome šta nam on znači u 21. veku, ja sam počela da gledam kroz umetnike, kroz radove i zamišljam šta nam oni mogu reći o budućnosti, šta nam govore o našoj budućnosti i šta mogu da stvore u smislu kroz poziv za ovu veliku mogućnost da gledamo kako ovaj kontinent izranja kao deo većeg dijaloga. Šta ja otkrivam dok gledam dela? O čemu razmišljam kada mislim o umetnosti? Osećam da privilegija koju imam kao kustos nije samo vezana za otkrivanje novih dela, otkrivanje uzbudljivih dela. Više je vezana za otkrivanje sebe same i onoga što mogu da ponudim u prostoru izložbi, kako bih pričala o lepoti, o moći, kako bismo pričali o sebi i jedni sa drugima. To me diže iz kreveta svaki dan i želja da razmišljam o ovoj generaciji crnih umetnika i umetnika širom sveta. Hvala. (Aplauz)